You're the closest to heaven that I'll ever be.

Osjecam te poput stakla u svakom mom pogledu, zabijas mi se u kosti i vadis visak moje ljudskosti da se moje tijelo ne bi opiralo ljubavi. Mjeris moj strah tvojim egom, mjeris moj ego tvojim strahom. Moji mirisi su se davno izbrisali kraj sirovog pijeska i jestivog blata.
Smijem li ti biti motivacija?
Sva moja lica ti utopi u prljavom brasnu i onom pokvarenom smijehu, utopi ih i raspolovi pa razlomi i razmrvi da izgledam naivno i pateticno i dramaticno jos tisucu puta, jer ljubavi, ti jedes moj ocaj. Razlomi me tocno po mjerilima da se kut moga obraza poklapa sa krojem tvojih usana. Razlomi me onako polagano da kroz mene izade moja djecacka utroba i papirnati snovi. I onda me onako razlomljenu skupi u jednu posudu i promjesaj sa pokvarenim okusom mirisa sve dok ne isplivam na povrsinu.
I kroz taj gumeni zrak i vatreno nebo upij sve moje iluzije i spremi ih u obliku note i melodije da ostanem pod prstima. Pa te pokusavam traziti i naci i imati, pa pokusavam prestati i znati i misliti.

I moji prazni koraci postaju tvoja gravitacija.

***

UPDATE (8.1.) - trenutacno se zaista moram koncentrirati na skolu i neke druge stvari pa necu bas biti prisutna ovdje. vracam se oko cetvrtog mjeseca. :*

Imas neku sablasnu karakteristiku mrtvaca koju vidim svaki put kada uguram nepotrebne epitete u recenice o tebi i onome sto jesi ili nisi, a zapravo si uzasno ispijen sa tim bijelim obrazima i zatvorenim kapcima. Vecinom mi izgledas tako formalno i svecano, jeduci asfalt istopljen pod mojim nogama i tjerajuci staklene duhove horizonta. Kazu mi cesto da gledas ispod oka komade koze koje ti ostavljam u obliku grube tkanine, kazu mi to cesto i sa pokazanim licima, ali izgrebem ih noktima i stavljam ovo nesto sto nazivas ljubav u ladice mojih kostiju. Dodam neke retro okvire i zaprljam te pozudom proslih nadanja. Nekada te nazovem zadovoljstvom, nekada samo igrom, iako znam da postajes potreba, iako znam da jesi navika. I onda se uhvatim, samo nekada, nemoj misliti stalno, da grizem tvoje otiske na mojim usnama tek toliko da se okus ne bi isprao. I onda se uhvatim, samo nekada, nemoj misliti stalno, da udisem tvoju kosu pateticno i toliko glasno i toliko tiho, tek toliko da me miris ne bi zaludio. Ukljucim te, iskljucim se, odbijam te, zelim te, mrzim te, trebam te.
I bojim se.
Jer znam da postajes potreba, jer znam da jesi navika.

***
zao mi je sto sam bila odsutna u zadnje vrijeme. popravit cu se.

Progutala sam te nocas negdje izmedu zivota i smrti kao ogromnu tabletu koja je upijala sve moje tragedije, bio si tako sladak sa okusom limuna, i tako gorak u boji cimeta, i tako varljiv u obliku djeteta. Progutala sam te nocas negdje tamo gdje jedemo pijesak od krvi i upijamo ga u svoje dlanove i prste toliko necujno da pomislis da me posjedujes. I progutala sam te ponovo umotanog u foliju da te svi gledaju kako plutas po mojoj keramickoj pozudi. I navodno ubacila sam te u casu i pomjesala sa blatom i urezala u vene i isprala kroz ruke. I navodno si uzivao jer varas me sa svim oblicima izmisljenih silueta.

Navodno imam te dok imas me.



[a tako bi voljela da mi nije stalo.]

Sjeti se samo onih tracnica i mojih usana boje zeljeza koje trce prema definiciji postojanja, sjeti se, ljubavi, kako si se samo voljela vracati u grad otvorenih ruku i zatvorenih ociju sa onim osmijehom u boji lavande. Jer tracnice su bile krvave i prljavije je bilo nebo svaki put kada si ga pogledala, ali ljubavi, bilo je nase. I imas li u glavi jos one noci u kojima boje nisu predstavljale nista i u kojemu smo bile samo neupecatljivi sinonimi za danas i sutra? Svidalo mi se kako si trcala po praznim kutovima srebrnih olupina i otvarala vrata svaki put tako gdje bi ih nasla zakljucana, jer ja sam se bojala. Ljubavi, prestani plakati, znas da cu ti pokazati samo pola onoga sto je rat jucer odnio, mozda jos nisi cula za njega, sigurno ga nisi vidjela, ali doci ce i cuti ces ga u blizini mjeseca. Presani s tim naivno formuliranim pitanjima, danas ne moras biti hrabra. Sjeti se naseg prvog proljeca i smedeg pokraj zutih krugova. Biti ce takvih jos puno, mozda u nekim drugim krajevima i na nekim drugim tracnicama, ali znam da ti nikada neces zaboraviti one nase. I nece biti mene, to si valjda vec shvatila, ne znam jesu li ti rekli, ali uci ce ti u glavu nakon nekog vremena. Zelim da upoznas ljude s onime sto jesi, ljubavi, da ih upoznas sa purpurnim u tvojim ocima i onim genijalnim idejama koje imas uvijek kada ti se cini da se nebo rusi. Pozdravi mi ulice koje jos nisu srusene ispod nasih koraka i molim te, nemoj nikome govoriti da sam bila slaba i naivna.
A ja... ja cu te cekati, nekog novog proljeca.


[Stvarno bih voljela da poslusate pjesmu. Sigurno ju znate, ali svejedno.]


UPDATE [1.10.] sve je okej, ziva sam ja jos, i naravno da nisam odustala od svega ovoga. bila sam na putovanju ovaj tjedan te nisam stigla nista. ocekujte post uskoro. :)

Znam da me cesto uhvatis dok ti kradem rijeci s usana, onako bez srama. I ne skrivam se, jer znam da me vidis kada sam prozirna i da me trazis kada me nema u mraku mojih grijeha. Gledas me dok radim razmake, radim to najbolje i kako niti jedna tvoja losa imitacija kurve nece moci, pa se sklanjas jer radim nove dimenzije nepoznate tvojim maloumnim idejama. Znam da znas da bozansko i ispravno ima neki novi smisao kada me pogledas pa lomis ogledala u tisini one tolerancije koju stvaras jer ne prihvacas da me posjednujes. Sramis me se kada psujem Boga jer ne smijes udisati isti zrak s necim kao ja, sa ispljuvkom imaginacije koja samo zeli biti. Znam da volis kada te zatvorim u male kutije bez vrata i onda te bacam da jedes moje mane i sve prljavo sto izlazi iz mojih misli. Ali uvijek govoris da je sve u redu, jer dobro znas sto je monofobija i ne mozes bez mene i mojih strahova i nadanja. Ja sam onaj losi hedonist, pa se ne kajem za rijeci koje ti uputim kada u nirvani trazim nas izmedu svih onih redaka. Shvacam da me ne mozes pogledati u oci jer previse boli realnost i saznanje da te nikad zapravo nisam voljela. Volim se igrati konzervetivnim preprekama, dok me ti smatras umjetnicom s rijecima.

Nikad nisam bila sigurnija.



Mislim da je ovaj post presao sve moje granice.

iiii jos jedan UPDATE [7.9.] - godinu dana ovog bloga. bravo ja. :) i zeljela sam napisati veliki post, ali nije vrijedan toga. zasluzujete vi nesto bolje od posteva koje pisem tek toilko da bi ih napisala.
hvala svima na lijepim komentarima i pohvalama, ocekujte nesto novo ubrzo. :)

poslusajte pjesmu, nije to tesko.


Zalutala sam u mrak zavezanih ociju i udisala miris tvojih misli. Dopustila sam silueti sa srebrnom maskom da mi se uvuce pod kozu i proguta moj strah. Zrak je bio smdljiv i odzvanjao je krikovima, a ja sam te cekala.

Omotao si mi lazi oko vrata, naljepio etiketu na usne i procjenio moj nacin kretanja. Hodala sam u krugovima i crtala tisinu, osvecivala se vjetru i lagala suncu. Jela sam te dodirom, ispucalim rijecima u daljini. Plasticne vjetrenjace gradile su polja iluzija. Saputao si o jesenu i mirisu kestena koji sam voljela.

Steta sto nikad samo ja nisam bila dovoljna.



Ne volim kada lezim na podu svoje sobe i pijem kavu u 4 ujutro. Onda se stvaraju ovakvi postevi. Sranja. Nisam zadovoljna.
U zadnje vrijeme se osjecam glupom i ne voljenom. Sebicna sam i egoisticna i ne mogu biti na sto strana.
Cekam 10.8. i volim Medolineka.

Putnici i prolaznici.
Odsjaj porculanski lutaka u njihovim rukama. Mramorne staze u krugovima provalija. Lampe kao putokazi groblja koje cempresi grade. Vatromet skrivenih ironija, zadnji tvoj dah na ispucalim usnama. Pravilne crte lica kroz oci pucina i poremecenih obecanja.
Putnici i prolaznici.
Oni hodaju polako, smrt je jedina njihova mana. Vladaju skliskim kolnicima bez utjecaja i pravca, izvlace toplinu iz osmijeha.
Putnici i prolaznici.
Uzaludna djeca koja nemaju kuda. Zvukovi krikova u blizini, moderni nacin mrznje. Daske kao hrapava koza, nemoc kao izlika od lijenosti. Tablete.
Putnici i prolaznici.
Izracunavaju moju bol. Brzina je presudna. Uzeli su ono sto me drzalo.
Putnici i prolaznici.
Znali su da sam te voljela.

Povuci konce, spusti pogled, pobjedili su nas.

Putnici i prolaznici, budale i prokletnici.



9.11.2004.
ne postane lakse s vremenom, znas?

Stojis mirno ispred mene, a koraci dolaze do ruba. Isprana je boja tvojih ociju i poderana je ljepota tvoga glasa. Ne uzasavam se. Ne bojim se. Stojis mirno ispred mene, i ja znam da nikada nisam bila sigurnija.

I nije bitno imam li s tobom minutu ili vjecnost, ja se samo zelim topiti pod tvojim rukama. Molim te, nadopuni me svojom osobnoscu i nauci me vidjeti ono sto gledam.



*sretna sto te imam. sretna sto vas imam. [zahvalna na tako divnim osobama.]

Blog danas, sada, i prije par godina.

Pokusati cu ovo napisati onako, sa jedne svoje strane, ne brinite, nece biti nista jako dubokoumno ili emotivno prema blog. hr-u.
Znaci.
Bila sam jako mala, i imala sam blog. I bila sam na vrhu svijeta, naravno, jer sam imala blog, to me usrecivalo. Bio je to HPFF blog (fikcija o Harry Potteru), jer kao velika ljubiteljica knjiga i svega sto ima stranice i mirise onako, znate, po knjizi, obozavala sam Heri Potera i jos ga obozavam, samo u manjim kolicinama. Uglavnom, bio je to onakav blog, pozzich i kissich, postevi su bili smijesni, ali meni je to bilo savrseno doba. Mislim da je bila 2006. godina. Bila sam 3 godine mlada nego sada, ali sam bila sretno dijete. Blog je nastao zahvaljujuci jednoj mojoj prijateljici, za koju se nadam da ovo cita.
I tada mi je bilo bitno da dobijem milijun komentara i svake tri minute sam isla u blogeditor da dodam jos nesto i popravim jos sitnicu. Obozavam to doba.
Sjecam se kako sam dobivala puno savjeta, najcesce od jedne jos prisutne blogerice koja mi je jako draga, samo se sada ne cujemo bas.
Kasnije, imala sam jos zaista puno blogova, i svi su bili razliciti i slicni i nedovoljno zanimljivi ali ipak moji.
U te tri godine, blogeditor je promjenio izgled, Aventin je plakala i smijala se i voljela i ljubila i bila dijete i skakala i trcala i radila sve sto voli, i uvijek sam bila na blogu. Proslo je puno ljudi, posteva, gramatickih pogresaka, ljubavi, svada, ucenja, savijeta, kritika. Negativne i pozitivne stvari.
I zato, pitam se zasto sada odustati, kada mi je to toliko bitno..? Jer uvijek se mogu zapitati kako sam i sjetiti se svih vas i natipkati nesto tek da budem prisutna.
Volim blog. Dopusta ti da budes sve sto zelis.

16. post. I nadam se da ce ih biti jos puno, jer nemam razloga prestati.
Volim vas sve, i hvala za svaki trenutak, komentar, i osmijeh kojima mi uljepsavate dane.
Aventincek. :*

Kapljice preglasne kise za svoju velicinu ulaze ti u kosu i odjecu i iritiraju pri svakom pogledu. Cesta puna sljunka previse gazenog ti je pred pogledom, okruzena samo ostacima nedefiniranog ukusa. Shvacas, to je samo jedan put ponovo okruzen tobom i tvojim mirisima. Ti vise ne znas za strah.

Osjecas svoju hladnocu i svaki korak naprijed postaje bitka. I nisu vazne rijeci, sklanjam se od same sebe samo da bi sto prije dosla do onoga sto zelim, ali nije mi zao za svaki trenutak, emociju i pogled. Ja sam zla.
A prosli put, bilo je tako jednostavno otici od tebe. Sreli ste se, njemu je samo trebala ona, vidjelo mu se u ocima, a ona je iz dosade i svoje maloumnosti igrala igru.

Kroz tvoje misli budi se jutro.



Mislim da odustajem. Nije ovo svijet za mene. Nista nije dobro i ne svida mi se i ne znam jednostavno reci kako se osjecam. Sve vise sam grozna sama sebi citajuci to. Moram nesto novo. Promjena je dobra. [a mozda i ne. Aventin je bila nesto najbolje od mene, cini mi se. Po pisanju je bila glupaca i mazohist, ali inace, Aventin je stvarno draga. Morate ju upoznati.]
Ovo je bio 15. post.
Ne vjerujem da ce biti jos jednog. Ali nikad se ne zna.
[tako ljubav djeluje na mene. Aaaa.]